Ovih dana srce lupa jače nego inače, od sjećanja na te dane, početak rata. Bila sam dijete, nisam znala šta se dešava. Danas, 20 godina nakon, razumijem neke stvari. Sada kontam zašto i gdje i kada i kako... Sinoć gledah na tv-u emisija Senada Hadžifejzovića, inserti – snimci tih početaka. A onda kao namjerno počeše mi slike pred očima da lete i kao film da se slažu.
Jedan od tih najupečatljivijih „filmova“ je moj doživljaj ponovnog susreta sa ocem, od kojeg sam bila razdvojena.
Sjećam se, da je mama plakala i molila da ne idemo nigdje iz našeg stana, a babo je govorio da nam je to zadnji „voz“ za život. Pitala sam se kako misli „voz“ kad u našem gradu voza nema. A tada nisam znala za značenje tog „voza“. Uglavnom, ubijedio je mamu i krenuli smo, ali ne vozom, nego autobusom prema granici sa Srbijom. Trebali smo otići do Titovog Užica gdje nas je čekao čovjek koji bi nas odveo u Austriju. Ali mi do granice nikad i ne dođosmo. Neću pisati o događajima koji su uslijedili, jer dovoljno je meni mučno.
Ostali smo u Višegradu, ni tamo ni ovamo. Dani koji su uslijedili, bili su pretvoreni u dane strepnje i tuge, straha i gladi, neshvatanja i „učenja“.
Prošao je mjesec dana kada su naišli naši vojnici i tiho pozvali baba i još par muškaraca da krenu s njima prema Goraždu preko brda jer to je jedini put prema spasu, a sve manje je načina za skrivanja. Mama mu je rekla da ide, da se ne brine za nas, da ćemo se opet sresti. Bila je jako hrabra i toliko sigurna u sebe i svoje riječi da čovjek dok je gledao imao je utisak da stvarno ne postoji ništa na svijetu što bi moglo nju da spriječi da ponovo bude sa svojim čovjekom. A on, moj babo, samo je tiho pogledao sa očima punih suza i izustio: „Znaš da te volim?!“
Gledala sam ih nijemo i tada sam shvatila šta je ljubav.
Dani nakon toga bili su mučni jer mi je nedostajao moj babi, jer nisam znala da li je živ, da li je uspio, šta je s njim, gdje je, kako je??? Milion pitanja u mojoj glavi se vrtilo, ali samo jedna misao je bila jača od svih tih pitanja, da ću biti jaka kao mama i da ću opet biti sa svojim babijem i da ću ga opet grliti jaaaaaaako.
Tog dana se ponovo pojavio onaj isti vojnik što je „odveo“ moga baba i rekao nam da možemo i mi krenuti s njim prema Goraždu, da je babi dobro i da je na sigurnom. Dogvor je pao, tačan sat i mjesto odakle smo trebali krenuti su izdetaljisani. Tu noć, 11. juna 1992. godine smo krenuli na „put prema babiju“ – ne prema našoj kući, nego prema mome babu. Radost se javljala u meni i srce mi je počelo luđački da tuče od same pomisli da ću ga opet zagrliti. Kada su nam rekli da nam predstoji cijela noć hodanja kroz šume i litice i šta ti ja znam sve kuda, da ne smijemo pričati, da ne smijemo skoro pa ni disati, ništa mi nije predstavljalo, samo sam mislila na to da dođem do njega.
Moja mama, sestra, sestrine dvije kćerke, od kojih je jedna imala 5 godina a druga 3 godine i ja. Uzela sam na svoja 14-ogodišnja leđa ovu mlađu i svezala je trenerkom da mi ne ispadne. I dan danas imam ožiljak na leđima o njene cucle kojom me udarala dok je spavala na mojim plećima. I halal joj bilo i ovog i onog svijeta. To mi je jedina uspomena na nju.
Helem, krenuli smo u 21 sat. Noć je već počela da navlači svoju zavjesu i pravi tamu, da nas skriva od prokletnika. Išli smo u kolini jedna za drugom, držeći krajičak majice ili trenerke da se ne izgubimo. A ja sam samo molila Boga da nam olakša i da što prije zagrlim babija svoga.
Sabah je već polako svitao i u jednom trenu jedan od vojnika nam je rekao da smo konačno stigli na našu teritoriju i da možemo odmoriti na jednom proplanku. To je bio neko uzvišenje iznad Međeđe. Bilo nas je kažu preko 700 duša. Neki čovjek je pogledao na sat i rekao da je 6 sati ujutro. A meni kao da neko šapnu da je Bajram, te priđem mami svojoj, poljubim joj ruku i kažem: „Bajram Šerif Mubarek Olsun mama“. Iza leđa sam čula jecaje i tihe suze na licima naših saputnika, koji su tiho jedni drugima čestitali Bajram.
Sišli smo do kuća i stali ispred jedne da se malo osvježimo, da se napijemo vode, a iz te kuće je izašao mladić visok i lijep sa zelenim očima. Nije htio čuti za to da idemo dok se dobro ne odmorimo sa djecom. Ušli smo u kuću a on je počeo donositi hranu da jedemo i piće da pijemo, pravio je sok od ruža dobro se sjećam. A ja sam ugledala trešnju ispred kuće i pitala ga da li mogu izaći da uberem. On se samo nasmijao i rekao da će mi on donijeti jedan grozd. Nakon nekoliko minuta vratio se sa ogromnom tepsijom prepunom trešanja. I opet je razvukao svoj prekrasni osmijeh i pitao me: „Hoće li biti dovoljno? Ako pojedete to sve, nabrat ću vam još!“ Mama je plaka, sestra je zahvalno pogledala u njega i mislim da mu je pogledom sve rekla. On je samo namignuo i lagano se povukao ostavljajući nas da jedemo i pijemo.
Pred večer je došao i rekao da ima sjajnu vijest za nas. Naime pronašao je druga koji ima auto i pristao je da nas odveze na Ustipraču. Sestra i mama su se zgledale zbunjeno: „Ali kako da nas odvezete kada je put pod stalnom paljbom i kad je sav od barikada?“ – „Ništa se ne brinite za to!“
Krenuli smo. Kad smo ugledali FIĆU nismo mogli vjerovati da stvarno misle da idemo svi u tako malenom autu. Međutim, mi smo se poslagali. Naprijed su bili vozač i Hajrudin (mladić koji nas je primio), a pozadi smo sjele mama, sestra i njena starija kćerka, ja i sestrina mlađa kćer. Kroz prozor do kojeg sam sjedila Hajrudin je probacio mitraljez i rekao mi da ako zapuca sagnem glavu koliko god mogu.
Nije me bilo strah, jer to je značilo da sam samo još bliže mome babu. FIĆO je „poletio“. Da, imala sam osjećaj da ne vozi nego leti. Vozač je vozio kao najsavršeniji vozač na svijetu. Zaobilazio je prepreke i stijene na cesti kao da ih je zaobilazio po hiljaditi put.
Stigli smo na Ustipraču živi i zdravi. Neki ljudi koji su bili u blizini čekajući na podjelu humanitarne pomoći, čudom su se čudili kada smo počeli izlaziti iz auta. Jedan čovjek je doviknuo: „Ima li vas još u gepeku?!“ Smijeh se prolomio i svi smo se smijali. Zahvaljivali smo Bogu što smo dobro stigli, zahvaljivali Hajrudinu na svemu, vozaču što nas dovede na odredište zdrave i čitave. A u mojoj glavi je brundalo, još samo da pređem preko mosta i dođem do sela. Nadala sam se da mi je babi u vikendici i da nas čeka. Ovaj put sam uzela torbu od sestre, a ona da ponese kćerku. Stajala sam na početku mosta sa lijeve strane rijeke Drine i gledala u njeno zelenilo. Srce mi je tuklo kao ludo.
Podigla sam glavu i pogledala na drugu stranu mosta. Stajao je čovjek. Visok i zgodan. Stajao je on, stajali smo mi. U jednom trenutku kao da i je ptica utihnula, ništa se nije čulo. Samo je uz Drinu prhnuo krik: „Baaaaaaaaaaaaaboooooooooooooooooooo!!!!“
Ljudi koji su stajali i pričali, zanijemili su i okrenuli poglede prema nama. Svi su plakali.
A ja sam bacila onu torbu koja je svakako bila veća od mene i trčala sam koliko me noge nose. Trčao je i on. „Ne da babo Nade, Nade!!!“ – svijet je bio moj. Imao je najljepši glas na svijetu. A tek kad me zagrlio.
To je bio moj babi. Moj otac, moj svijet, moj život. Moje sve.
